Čim sam među slikovnicama izloženim u knjižari pročitala naslov “Moja mama kaže da sam ja sunce”, moj je novčanik zadrhtao. 😀
Kad sam otvorila korice, dočekalo me još jedno ugodno iznenađenje, i to u obliku rukom ispisane poruke same autorice! To je čar malih izdavačkih kuća. 🙂
Veliki biseri malih izdavača
Ranije nisam čula ni za Jelenu Kastaneti ni za Alegría knjigu pa me baš razveselila pomisao na otkrivanje novih autora i nakladnika.
Pomno birani naslovi “malih igrača” obično su neprocjenjivi biseri koje s radošću uvrštavam u svoju kućnu biblioteku.
Nakon što sam pažljivo prolistala slikovnicu te obratila pažnju na tekst, ilustracije i poruku, nije bilo dvojbe da ću zaista posegnuti za novčanikom. 🙂
Kad sam Šimi pročitala naslov s korica, on je oduševljeno rekao: “A meni moj dida kaže da sam ja sunce!” 🙂
Ne mogu se sjetiti što sam zaboravila 🙂
Slikovnica je pisana u prvom licu jednine: jedna djevojčica nam otkriva kako joj je svijet čudan danas te misli da je to zato što je zaboravila, ali ne može se sjetiti što!
“Bilo bi lakše kad bih znala što sam zaboravila. Onda bih se mogla sjetiti.”
Ostala sam oduševljena ovim genijalnim rečenicama!
Djevojčica je tužna i sve joj “izgleda kao tuga”.
Mamine riječi
Najednom se sjeti da je zaboravila što njoj mama uvijek kaže kad je tužna.
“Možda svijet plače jer se ja ne mogu sjetiti što mi je mama rekla.”
Cijeli svijet plače…
I dok se tako pokušava sjetiti, ona promatra svijet oko sebe te biva još tužnija jer joj sve izgleda tužno.
Ova je djevojčica vrlo bistra (ili vrlo filozofski nastrojena? 🙂 ) pa se za svaku stvar počinje pitati o uzroku i doživljaju tuge…
“Jesu li ljuljačke tužne samo kada svijet plače ili su uvijek tužne kad se nitko na njima ne ljulja?”
Pogled prema suncu
Od tužnih razmišljanja uspio ju je odvratiti tek tužan cvijet, “onaj cvijet koji se okreće prema sun… A onda sam se sjetila.”
Oduševljena što se napokon sjetila onoga što joj mama uvijek kaže kad je tužna, primijetila je i da je cijeli svijet prestao plakati. Baš kao i ona. Više nije bila tužna!
“Ne možeš mi,
kišo, ništa.
Moja mama kaže
da sam ja sunce.”
Sunce na prozorčiću 🙂
Simpatična priča okupana ljupkim ilustracijama potiče nas da i sami razmislimo te s djecom porazgovaramo o važnim temama.
Što nas sve čini tužnima? Kako se tada osjećamo? Izgleda li nam u tim trenucima cijeli svijet tužno? Je li u redu biti tužan? Smijemo li plakati? S kim možemo razgovarati o svojim osjećajima? Tko nas ili što može utješiti? Je li nam lakše kad tugu utopimo u toplom zagrljaju? Čije smo mi, a tko je naše sunce? 🙂
Ova se slikovnica svakako ubraja u one s kojima sam doživjela “ljubav na prvi pogled”, a koje ujedno izazivaju osmijeh i “Čitaj mi!” mog Šime, stoga vam ju od srca preporučujem!
P.S. Ostale #djecolakunoc preporuke slikovnica potraži ovdje, a ako još nisi, svakako nam se pridruži na Instagramu i u Facebook grupi (koja trenutno broji više od 5000 ljubitelja slikovnica!) 🙂
Mali leksikon
Naslov: Moja mama kaže da sam ja sunce
Tekst: Jelena Kastaneti
Ilustracije: Andrijana Rico
Nakladnik: Alegría knjiga
Cijena: 79 kn
Preporučena dob: otprilike od 4 do 8 godina
