Nježna i utješna – tako bih ukratko opisala ovu slikovnicu, koja progovara o različitim načinima nošenja s osjećajem tuge.

Bilo da smo djeca ili odrasli, tugu ne bismo trebali pokušavati pobijediti ignoriranjem.

Trebamo osvijestiti i sebi priznati kako se i zbog čega loše osjećamo, a potom i pronaći produktivan način kojim ćemo postići da budemo bolje.

Svima je to ponekad teško, a posebno djeci, koja tek počinju doživljavati uspone i padove koje donosi interakcija s drugim ljudima, pogotovo onima van sigurne oaze obiteljskog doma…

Nošenje s tugom poseban je izazov visoko osjetljivim ljudima, a čini mi se da među takve spada i junak ove slikovnice.

Tih i mio…

Dok neka djeca dobiju ime i prije nego su u planu, druga svojim temperamentom ne ostavljaju roditeljima puno izbora; takav je bio i jedan tih i mio dječak, koji je dobio ime tek kad su ga njegovi uistinu upoznali – Tihomil.

On je odmalena bio vrlo emotivan, nježan i osjetljiv.

“Nasipi njegovih osjećaja bili su vrlo niski i nije ih mogao zadržati u posudici svojeg srca pa su se stalno prelijevali i zapljuskivali druge.”

Njegovi su roditelji činili sve što su mogli i znali kako bi Tihomilu pomogli kad bi se bojao ili bio tužan, tako da je “rastao sretan i utješen prije nego što bi se ražalostio”.

Pitam se koliko je takva metoda svrsishodna, iako vjerojatno gotovo svaki roditelj, uključujući mene, često osjeti poriv za zaštitom svog “mladunčeta” od negativnih emocija kojima može biti izloženo…

Izlazak iz sigurne zone

Došlo je vrijeme da Tihomil krene u školu, o kojoj su mu roditelji govorili samo najljepše stvari.

Međutim, nije prošlo dugo prije nego su njegova visoka i vesela očekivanja doživjela brodolom; jedan ga je dječak nestašno zadirkivao, vrijeđajući ga i bacajući njegove stvari.

Bio je to prvi put da je Tihomil doživio takvo nešto. Suze su same potekle…

Srećom, učiteljica ga je brzo utješila i pružila mu potporu, baš kao i sljedećeg dana, kad se dogodila slična situacija.

Ne ide nabolje…

Ružne situacije nastavile su se i trećeg dana, ali Tihomil više nije dobivao prijeko potrebnu utjehu…

“…kad su ga nazvali čačkalicom zbog neobično krhke građe, učiteljica ga više nije tješila nego mu je samo preko ramena dobacila da to nije razlog za plakanje. A njemu se plakalo još više.”

U školi se osjećao toliko loše da je čak zamolio mamu da više ne ide tamo.

Mama ga je pokušavala utješiti govoreći da će biti bolje kad se privikne.

Međutim, nije bilo bolje…

“Tuga mu je postala debeli šal koji je vijugao oko njega poput oblaka koji ga neprestano prati.”

Poplava emocija

Jednog su dana u školi Tihomila preplavile emocije; pobjegao je od svih popevši se na krov, gdje je počeo nezaustavljivo plakati.

“Njegove su modre oči postale dva izvora iz kojih su lijevali mlazovi tuge i natapali tužnu zemlju, pomalo močeći sve koji su po njoj hodali.”

Slapovi njegovih suza uskoro su poplavili čitav grad…

I dok su se svi ostali razbježali svojim kućama kako bi spasili što se spasiti da, jedna se djevojčica također popela na krov.

Drugo lice tuge

Tihomilu se nije ni obratila, već je mirno sjela dalje od njega, neprestano gledajući nešto u svom krilu.

Zaintrigirala je Tihomila, toliko da je čak prestao plakati i odlučio joj prići.

Zanimalo ga je što drži u ruci, a ona mu je pokazala svoju potrganu narukvicu na kojoj se nalazilo njeno ime – Jana.

Jana je objasnila Tihomilu kako joj je to draga uspomena na mamu, a sad je uništena jer ju je neki dječak gnjavio i vukao…

Tihomil joj je predložio da s mamom napravi drugu narukvicu, a onda mu je Jana objasnila kako zapravo više nema mamu…a tatu nikad nije ni upoznala…

Ostao je zatečen. Došlo mu je da opet zaplače.

“Sve ti se to dogodilo, a ti čak i ne plačeš? Kako to?”

Jana ga mirno pogleda:

“Misliš li da bi to popravilo moju narukvicu?”

Zajedno do utjehe

Janu je, pak, zanimalo zašto on toliko plače, a on joj je pokušao objasniti kako nekad jednostavno ne može zadržati suze…

Naposljetku joj je predložio da jednog dana dođe do njega jer će njegov tata zasigurno moći popraviti njenu narukvicu, a zauzvrat bi ona njega mogla naučiti kako se ne plače!

Dogovor je pao.

“Dvoje je djece moralo sići s krova da poprave nasipe svojih osjećaja i nauče da katkad moramo zaboraviti na sebe i zagledati se u one oko nas da bismo se osjetili zadovoljno.”

Prihvatiti, podijeliti, riješiti, ići dalje…

Jana i Tihomil na različite su se načine nosili s tugom, no oboma je bilo lakše kad su svoju bol podijelili jedno s drugim.

Ako nam ova slikovnica pomogne u tome da svoju djecu (ali i sebe!) poučimo kako nam otvoreni razgovor o našim brigama može olakšati, uvjerena sam da je autoričina misija ostvarena.

Osim toga, podršku je potrebno primiti, ali i pružiti drugima. Zajedno smo snažniji i sretniji.

A kad se osnažimo i shvatimo da situacija u kojoj se nalazimo ne znači kraj svijeta, trebamo razmisliti o mogućim rješenjima, o tome možemo li se i na koji način konstruktivno suočiti sa svojim problemom ili ga, pak, otpustiti i krenuti dalje.

More tuge

Osim teme koju ova slikovnica obrađuje, posebno mi se sviđa metaforično preplavljivanje emocijama, izvrsno prikazano i peotskim odabirom riječi i plavim nijansama ilustracija.

Valovi, nasipi, slapovi, izvori, mlazovi, poplava, zapljuskivanje, prelijevanje, brođenje… Divno! 🙂 I izvrsno za objašnjavanje emocija najmlađima, zar ne?

Inače, izdavačka kuća Evenio ima i brojne druge izvrsne naslove posvećene upravo emocijama pa svakako ovdje pogledaj što sve nude! 🙂

P.S. Ako još nisi, svakako se pridruži #djecolakunoć zajednici ljubitelja kvalitetnih slikovnica na Instagramu i Facebooku! 🙂

Mali leksikon

Naslov: Dječak koji je poplavio svijet

Tekst: Snježana Babić Višnjić

Ilustracije: Marko Pinjuh

Nakladnik: Evenio

Cijena: 119 kn

Preporučena dob: otprilike od 6 godina 🙂