Ako ćemo odmah u glavu – nisu!
Nisu, ali vrlo lako to mogu postati. 😀
Neka ekrani budu prilagođeni vama…a ne obrnuto!
S vremenom ćeš vidjeti što tebi i tvojoj obitelji odgovara, kako po pitanju provođenja vremena pred ekranima, tako i po pitanju svega ostalog.
Dobra je stvar što se svaka odluka i stav mogu promijeniti, greške ispraviti, stanje poboljšati.
Na ponašanje djeteta zasigurno ne utječe samo roditeljski odgoj nego i karakter koje to malo biće ima.
Ipak, nemoj da ti postojanje djetetovog karaktera bude izlika za sve što bi ipak moglo biti drugačije na bolji način. 🙂
Beba ispred TV-a?
Naše je iskustvo uvelike olakšano time što ni muž ni ja nismo zaljubljenici u TV i fanatici tehnologije.
To je zasigurno doprinijelo tome da zaključim kako ekrani u prve dvije godine djetetova života – nisu potrebni!
Da se razumijemo, ne mislim pod ovime da sam sama sebi u potpunosti ukinula gledanje TV serije/vijesti/kviza samo zato što dijelim dnevni boravak s bebom.
Naravno da nisam. Nema razloga za to.
Na porodiljnom sam odgledala vjerojatno sve sezone Kućanica i Uvoda u anatomiju (pitajući se zašto, pobogu, ne naprave rez i kažu dosta. Kad mi je već sve počelo nalikovati na besmislenu parodiju, odustala sam i vratila se na posao 😀 ).
Ipak, moje vrijeme za ekran većinom se odvijalo dok je beba spavala ili dok je bila zabavljena dojenjem.
Kad bi se probudila, okrenula bih je tako da ne gleda ekran.
Ekrani privlače, ali mi držimo daljinski
Kad se beba već sama počela okretati, sa zanimanjem je pratila TV.
Ta me činjenica sve više živcirala pa sam svoj “TV time” svela na minimum…
Nakon što sam počela raditi, gotovo sam u potpunosti prestala gledati televiziju. Totalno sam van filma o najnovijim (ili bilo kakvim) filmovima.
I tako, nekako prirodno, TV se u našoj kući rijetko palio.
Crtići i mobiteli kao neophodna zabava?
Što se tiče ostalih ekrana, mobitele smo s djetetom koristili isključivo za video pozive s rodbinom i prijateljima. Nikakve pjesmice, nikakvi ‘jubitoi’. 🙂
U zadnje se vrijeme promijenilo to što sad gotovo svakog dana pola sata gleda crtiće na TV-u.
S obzirom na to da smo često šokirani efektima, scenama, likovima i zvukovima gotovo svih modernih crtića na koje naiđemo na dječjim TV programima (možda smo stvarno muž i ja oni koji trebaju potražiti pomoć 😀 ), ne dopuštamo “slučajno gledanje” TV-a, odnosno ne pribjegavamo metodi “daj šta daš”.
Konkretno, kod nas su na repertoaru dobrodošli Doktorica Pliško i dobri stari A je to. 🙂
Naš sin zna kad će otprilike i što gledati. Zna što očekivati pa nema plačnih scena kad se TV gasi nakon završetka crtića.
Vidjet ćemo dokad ćemo ovako funkcionirati, tj. hoće li se vrijeme gledanja crtića produžiti (zasad ne vidim smisla u tome. A čisto da napomenem da ovo vrijedi i za vrijeme dok ovo pišem – kraj ožujka 2020., dakle corona karantena party 🙂 ).
Postoji li glazba van pjesmica od kojih roditelje boli glava?
Da se osvrnem i na glazbu, koju u današnje vrijeme mnogu vežu isključivo uz YouTube. Ja obožavam slušati radio otkad znam za sebe, tako da je i moj sin nekako prirodno u doticaju s glazbom na taj način.
Ima i nekoliko CD-ova s dječjim pjesmicama koje rado sluša, ali tu nema mjesta ‘Baby sharku’ i sličnim pjesmicama od kojih odrasle boli glava.
Bit će vremena i za to, sigurna sam, ali zasad mi roditelji kontroliramo što se emitira. “DOK SI POD NAŠIM KROVOM…!!!” 😀
U svakom slučaju, moj je savjet da se ekrani (i pjesmuljci 😀 ) djeci doziraju i kontroliraju. Za mišljenje o e-slikovnicama me ne moraš ni pitati! 😀
A kakva je situacija kod tebe?
