S nekim se slikovnicama dogodi “klik” na prvi susret – zbog naslovnice i/ili naslova. Ugledala sam “ono nešto” u očima svog sina čim je čuo kako se knjiga koju držim u ruci zove. “Moja baka ne zna tko sam?”, ponovio je začuđeno.
“Kako baka ne zna tko je…?”, pitao je zbunjeno. Uronio je u slikovnicu duboko udahnuvši, širom otvorivši oči i uši dok je čekao da mu počnem čitati.
Djetinjstvo puno bake…
Slikovnica je pisana u prvom licu; djevojčica Ema priča o svojoj baki Zrinki.
Prisjeća se kako su se nekoć zajedno zabavljale.
Obje pustolovnog duha, zajedno su planinarile, kampirale, putovale zrakoplovom… Obje kreativne, zajedno su izrađivale igračke, crtale stripove i pisale priče… Obje zaigrane, zajedno su gradile tajna skrovišta i organizirale lutkarske predstave u vrtu… Zajedno!
Šime je uzbuđeno slušao i oduševljeno gledao čudesne ilustracije. Sigurno ga je ova zanimljiva baka podsjetila na njegove, još uvijek mlade, spretne i okretne bake. 🙂
“Ništa nije bilo nemoguće! Moja je baka sve znala i mogla!”
Vrijeme čini svoje
I onda slijede mračni tonovi…
“Dok jednoga dana više nije.”
Baka je postala zaboravljiva. Počela je zaboravljati čak i važne stvari, primjerice datum tatinog rođendana.
“Kako misliš da ne znaš? Ne zezaj me, nije smiješno”, ljutila sam se na baku.
Jednom se baka čak nije mogla sjetiti kojim se autobusom trebaju vratiti iz grada.
Kako dalje?
Djevojčica nije shvaćala što se događa… Tata joj je objasnio da je baka sve starija i da sve manje toga može, kao i da počinje zaboravljati sve što je znala.
Ema joj je pokušavala pomoći koliko je mogla.
Ilustracija u kojoj pomaže baki zakopčati dugmad na košulji ostavila me bez daha.
Jedno dugme podsjeća me na otapajuće satove sa slavne slike “Postojanost pamćenja” Salvadora Dalija (modernim rječnikom rečeno: tick-tock, vrijeme curi! 😀 ), dok mi se drugo dugme čini kao sat koji Ema pokušava naštimati kako bi vratila bezbrižna vremena…
Baka se preselila u starački dom, a unuka ju je redovito posjećivala.
Veselile su je moje priče iz škole i s igrališta, ali često me pitala ista pitanja, nekad i više puta zaredom.
“Bako, ti kao da si dijete, a ja odrasla!”
Kad tata zaplače…
Za jednog posjeta, baka nije prepoznala Eminog tatu. Svog sina, pretpostavljam.
Čuvši to, Šime je ostao zatečen.
Emin tata, pak, nije mogao skriti suze.
Po sebi znam da je djeci vrlo teško vidjeti svoje očeve – koje obično doživljavaju kao snažne i zaštitničke planine – kako plaču.
Tata je objasnio Emi kako je tužan, ali joj nije skrivao ni gorku istinu, rekavši joj kako baka uskoro nikoga neće moći prepoznati.
“A kada joj se više ne bude dalo živjeti, umrijet će i više je neće biti među nama.”
Šime je progutao knedlu u grlu…
Voljeni nikad ne umiru
Ema je bila tužna i razmišljala o tome kako će joj biti čudno živjeti bez bake.
Tata ju je pokušao oraspoložiti – podsjetio ju je na neke vesele anegdote koje je doživjela s bakom te su se, kroz suze, oboje počeli smijati.
Tata je zaključio da će baka, čak i kad je ne bude, uvijek biti s njima u mislima i pričama.
Mislim da je Ema prihvatila to objašnjenje i da joj je bilo lakše, no isto je tako shvatila da mora iskoristiti preostale trenutke s bakom najbolje što može!
“Volim se smijati s bakom, čak i kada ne zna tko sam. Ja ću uvijek pamtiti tko je ona.”
Ova ilustracija kod Šime je izazvala lavinu smijeha zbog veličine bakine lijeve ruke. 🙂 Izvrsno mi je kako se humor provlači kroz tekst i ilustracije slikovnice koja progovara o bolnoj temi.
“Teška” slikovnica – teška ljubav! 🙂
Sutradan ujutro Šime je odmah tražio ovu slikovnicu i sam ju je listao i “čitao”.
Potpuno ga je osvojila, usprkos tome što govori o teškoj temi. Ili možda upravo zbog toga?
Njemu je tema smrti još uvijek, srećom, apstraktna. Skupljajući sličice za album “Životinjsko carstvo”, više se zainteresirao za dinosaure i činjenicu da su izumrli. Jednog mi je dana prišao i upitao: “A zašto je Anina baka izumrla?” Ana je njegova prijateljica čija je baka umrla i vidim da se u vezi toga roje brojna pitanja i nedoumice u njegovoj glavici. Priznajem da se dosad još nisam dublje posvetila tome kako bih mu objasnila pojam smrti… U svakom slučaju, on za sve uginule životinje i pokojne ljude kaže da su – izumrli. 🙂
Slikovnica za pamćenje!
Bilo kako bilo, ova me slikovnica istinski oduševila – i idejom i tekstom i ilustracijama i edukativno-ohrabrujućom notom.
Mislim da će ovaj naslov biti posebno neprocjenjiv djeci čiji se stariji članovi obitelji nose s demencijom i sličnim bolestima. Naravno, i svim ostalim malim čitateljima sigurno će se urezati u srce kao zaista posebna slikovnica jer na predivan način govori o onome s čime se gotovo sva djeca susreću u svom djetinjstvu – starenje, bolest i smrt bliskih osoba.
Hvala nakladničkoj kući Ibis grafika na primjerku slikovnice koju zaista vrijedi imati u kućnoj biblioteci!
P.S. Ostale #djecolakunoc preporuke slikovnica potraži ovdje, a ako još nisi, svakako nam se pridruži na Instagramu i u Facebook grupi! 🙂
Mali leksikon
Naslov:
Moja baka ne zna tko sam
Tekst:
Iva Bezinović-Haydon
Ilustracije:
Hana Tintor
Nakladnik:
Ibis grafika
Cijena:
100 kn
Preporučena dob:
otprilike od 4 do 9 godina
4 comments
Comments are closed.