Tko je Antonio?

Jesam li ja samo mama?

U zadnje vrijeme često čujem izjave tipa “Ja nisam samo mama, ja želim više”…i moram priznati da mi zvuče podcjenjivački prema ženama koje se u trenutnoj životnoj fazi (ili općenito životu) ne posvećuju svojoj karijeri.

Nitko nije “samo” mama.

Tko sam ja…

Sve smo mi satkane od različitih želja, snova, sposobnosti, talenata. Sve obnašamo različite uloge i odijevamo plašteve različitih superjunakinja.

Prema životnim iskustvima, ako smo u mogućnosti, u različitim životnim fazama biramo različite puteve, koji ne trebaju svima biti razumljivi ni prihvatljivi.

Ista osoba u jednoj fazi može biti “samo mama i kućanica”, a već za nekoliko godina “žena od karijere”.

Različiti će nas ljudi različito doživljavati, ovisno o tome u kakvim smo interakcijama s njima.

…a tko je Antonio?

Na (dodatno) razmišljanje o gore napisanom nagnala me upravo slikovnica “Tko je Antonio?”, koju smo dobili na poklon od Ibis grafike.

Ovu slikovnicu vjerojatno svom sinu ne bih kupila “na prvu” jer mi se čini prilagođenija malo starijoj publici, od predškolaca nadalje. 🙂

Međutim, iako nismo išli u duboke analize, i njemu se svidjela!

Kao prvo, obožava starije dječake, a Antonio već ide u školu, tako da mu je odmah “sjeo”. 🙂

Ilustracije mu svaki put zaokupe pažnju, zaista su čarobne, a cijeli tekst pažljivo sluša pri svakom čitanju.

Sudeći po njegovim dojmovima, autorice su zaista napravile odličan posao!

Onda, tko je Antonio?

Priča je ovo o dječaku Antoniju iz perspektive njegovog najboljeg prijatelja iz školskih klupa.

Prijatelj objašnjava kako Antonio obnaša različite uloge, a svaka uloga nosi sa sobom različite postupke i osjećaje.

Zaista, i naša se djeca često različito ponašaju kad su sami s nama ili kad su s bakom i djedom, zar ne? Upravo zato što se i mi kao roditelji/bake i djedovi različito ponašamo i različite stvari očekujemo od iste osobe…

Najviše mi se svidjelo što se posebno ističe i Antonijeva čitateljska uloga:

“Ne smijemo mu smetati dok je okružen knjigama

jer tada je čitatelj.”

Najmanje mi se, pak, svidjela ilustracija na kojoj su njegova crijeva prikazana kao ogromna zmija. 😀

Ipak, i sve su ilustracije prikazane iz perspektive pripovjedača – školarca čiji su mašta i pogled na svijet puno živopisniji od mojih. 🙂

Sve u svemu, ubrojila bih ovo djelo u umjetničke slikovnice, koje i ilustracijama i tekstom odišu dubinom te tako lako poniru u dječji svijet, dok odrasle čitatelje na prekrasan način navode na promišljanje o sebi i svom roditeljstvu, kao i ulogama koje obnašaju i oni i njihova djeca.